U moru tekstova o Korona-virusu, nedavno sam pročitala jedan iz kog mi je zapala za oko rečenica tipa- da planeta više ne može da diše i da su zapravo njena pluća ta koja su bolesna, obuhvaćena upalom, koja odumiru. A da je sve to, u stvari, zbog bahatosti ljudi i nedostatka osećaja za ono što je iznad nas samih, kao pojedinaca, nazvaću to – opšte dobro.
Gde li smo tačno posrnuli, u kom momentu, a kada smo to imali osećaj a kada ga izgubili? Kada je postalo stvarno loše i da li nas priroda opominje?
U celom haosu, u svim tim vestima, koje redovno pratim (a ne znam ni sama što, jer mi stvaraju samo još veću napetost i konfuziju), izviru bojažljivo vesti i o tome kako čovek polako sebi krči put za pohod na Mars… Pretpostavimo da će u početku, kada to jednog dana uspe, prvi otići privilegovani, odnosno moćni i bogati. Ali, sa približavanjem potencijalne opasnosti, zamišljene u vidu meteora ili zvezde koja će udariti u Zemlju i pretvoriti je u paramparčad, a nazvane- smak sveta, verovatno da će na kraju svi krenuti u te seobe, (o kojima će jednog dana, nadam se, neki talentovani mladi pisac napraviti roman, kao što je nekad Miloš Crnjanski ,,Seobe“)(ako uopšte privilegovani i odluče da sa sobom na to obećano tlo povedu i te tako ,,nebitne“osobe, pisce).
Ono što nazivamo sintagmom- smak sveta, zapravo mogo toga može izazvati. To može biti nuklearni rat, kao i biološki, koji tekođe može biti prirodni, ili osmišljen u laboratoriji.. U jednom od takvih (još uvek je neutvrđeno da li je veštački ili prirodni) se trenutno nalazimo. S nadom da je to prvi i poslednji u ovom veku… Jer..Virusi su stariji od nas i kao takvi bore se za svoje mesto (pod zvezdama). Zato je pitanje od čega ćemo stvarno pobeći na Mars i krenuti od nule… I može li se pobeći i od sebe?
Da li će virus, kao što čini i nama, učiniti i prirodi- flori i fauni, pa nas naterati da pobegnemo sa broda koji tone, poterani glađu i siromaštvom, nedostatkom vode za piće ili vazduha, širenjem zaraze nekim novim virusima, koji za sad vrebaju ili spavaju negde pod sve tanjim slojevima leda koji se , neminovno, topi?
Drugo pitanje je- hoćemo li mi, razmaženi ljudi današnjice, umeti da krenemo od nule? To povlači i mnoga sledeća pitanja, naravno. Do raznih stvari um nas običnih ljudi, koji nismo naučnici i ne bavimo se astronomijom, ne može ni da dosegne. Mogu da spomenem samo naznake onoga što bih nekad možda mogla da pretvorim u prava pitanja, ako bih se zaista pozabavila detaljno ovom temom. A to su: pitanje kako otići tako daleko; pitanje života u bestežinskom stanju; vrućine usled temperature na ,,crvenoj planeti“; sastava tla, itd. A pitanje je i da li se sve što se istorijski plasira o pohodima u svemir istina? I koliko su zaista jasna i tačna saznanja onih koji se bave svemirom.
I uz sve to, a šta je onda sa verom i Bogom? Da li i njega vodimo sa sobom na Mars; da li je on stvorio i Mars kao i Zemlju?
U ,,Veštačkoj inteligenciji“ pisala sam o robotima kroz neki svoj opšti utisak o toj temi. Pa ovde mogu da se nadovežem. Dakle, bilo bi logično (a možda je to već i urađeno), da prvo roboti ispitaju neko buduće životno tlo. A isto tako, ukoliko Zemlja bude, usled totalne kontaminiranosti, skroz napuštena, da na njoj ostanu barem roboti…
Na listi IMDB, upravo film na ovu temu, zauzima visoko 13.mesto. U pitanju je animirani film- ,,Voli“, koji smo moj šestogodišnji sin i ja sa oduševljenjem odgledali.
Ko je Voli i šta nam govori? Voli je odraz svega onoga što bi jednom, u ne tako dalekoj budućnosti, moglo da nam se desi. Takođe, Voli je predstava o tome koliko je, u odnosu na fizički izgled, bitnije ono iznutra- sama duša. On je primer kako se može voleti i ono što je spolja- raspadnuto, ružno, sklepano… Ali plemenito. Jer, izgled i nije važan, ako je duh čist i živ.
Voli je nada, koju smo ostavili na Zemlji, jednom kada smo otišli. Voli je sve ono čemu ćemo se jednom vratiti. On je sakupljač ostataka onoga što se nekad zvalo život. I simbol borbe.
Osim toga što ima visoko mesto na IMDB-u, ovaj, samo naizgled dečiji film, a u stvari namenjen baš svima, koji je objavio Volt Dizni pikčers, 2008.godine u Kanadi, iz kategorije animiranih filmova naučne fantastike, osvojio je Zlatnog globusa, kao i Oskara za najbolji animirani film.
U početnoj fazi Korone baš mi je lepo pao i mislim da sam ga gledala u pravo vreme. A pošto Korona i dalje ne jenjava, mislim da je vreme da ga odgledate i vi.
