Argo

Uvek mi je neprijatno tokom pasoške kontrole. Uvek se osećam kao kriminalac ili prestupnik, posebno kada mi traže da izujem obuću. Pa onda kroz skener zagledaju da li u đonovima ima nečega. Znam da su oni tamo obučeni da u svima vide potencijalnu opasnost i da se ophode jednako prema svakom. Ipak, nervira me što od Markovog Betmena neko može i da pomisli da je oružje. Ili što me tako ispitivački gledaju u crte lica ili oči, pa svaki put mislim, o ne, sada će da nas odvedu sa strane jer sam promenila frizuru/način šminkanja/stav… Nisam više ta sa slike. Zar nije lepo što vidite novinu na meni? Sigurnost. Samopouzdanje. Ispunjena sam, dobro mi je. Vremenska linija od te slike do danas izmenila je osobu koju gledate. Zapravo, pred vama je druga osoba. Na slici čak ni nemam decu. I eto vam prve pukotine. Obična glupost – identifikacija… Identifikacije je jednako komplikacija. Ko smo zapravo mi? A tim vašim ispitivačkim stavom još dodatno činite da se čovek zapita – jesmo li mi zaista mi? ,,Niko nije ono što jeste i svi su ono što nisu“.[1]

Mnoštvo tih scena na aerodromima opisano je kroz filmove. Sjajan ambijent za napetost. Neke su već spomenute kroz ovaj blog. Ne znam zašto, ali meni jedna od omiljenih je ona iz filma ,,Argo“. Situacija u kojoj Ben Aflek spašava šestoro ljudi, tako što, na kraju, na aerodromu, on glumi da glumi – jer praveći se da je čovek koji nema šta da krije, on pokušava da prođe naizgled nesavladivu prepreku – spakovanu u drugačiji karakter i kulturu, sasvim različitu od naše i pritom zadojenu osvetom i mržnjom.

Oprečna su mišljenja o ovom napetom trileru, koji po mom mišljenju, bez obzira što liči na klasičnu američku propagandu, ipak ima dobro osmišljenu dramsku priču. U pitanju je istorijska priča, sa političkom pozadinom. Iako je dosta toga u njoj stereotipno, kao na primer to da tipični američki heroj spasava nevine američke žrtve, iako neki likovi nisu dovoljno razrađeni jer nije bilo prostora za širenje njihovog karaktera, ipak je činjenica da ovaj film ostavlja na gledaoca jak utisak. To je potvrđeno i kroz dodelu Oskara te 2013. godine, kada je od 7 nominacija osvojio 3 nagrade – za najbolji film, najbolju montažu i najbolji adaptirani scenario.

Naglasila bih za kraj da ključna stvar koja se provlači kroz film i karta na koju glavni junak najviše računa jeste scenario lažnog filma. Lažni glumci i lažni film bivaju u fokusu finalnog dela priče.. Umetnost i umetnici, kao najsigurnije rešenje i kao prototip ljudi koji ne mogu biti špijuni, izdajnici, prestupnici. Film kao izlaz…

Ko hoće da na aerodromu deluje što nevinije i skromnije, svakako, ako ništa drugo, treba da pogleda kako to radi Ben Aflek. Čovek iz senke, operativac, specijalac – glumi običnog čoveka. I Ben Aflek – koji glumi i jedno i drugo. Ovo je priča o filmu u filmu. O scenariju koji je spasio šest života. Ovaj film ima moju preporuku. Možda će to nekima biti dovoljno da ga pogledaju.


[1] Vuk Drašković, ,,Nož“

OBLIK VODE

,,Ta ljubav Tako žestoka Tako krhka Tako nežna Tako beznadežna Ta ljubav lepa kao dan I ružna kao vreme Kad je vreme ružno Ta ljubav tako istinita Ta ljubav tako lepa Tako srećna Tako radosna I tako nejasna Što drhti od straha ko dete od mraka Tako sigurna u svoje moći Ko smiren čovek u mrkloj noći Ta ljubav koja je plašila druge Koja ih je terala da govore Koja ih je terala da blede Ta vrebana ljubav Jer smo ih vrebali Gonjena ranjena zgažena dotučena odbačena zaboravljena Jer smo je gonili ranili zgazili dotukli odbacili zaboravili Sva ta ljubav Još tako živa I tako osunčana Ljubav je tvoja Ljubav je moja Ono što je bilo Ono uvek novo Što se nije promenilo Istinito kao biljka Ustreptalo kao ptica Toplo živo kao leto Možemo oboje Otići vratiti se Možemo zaboraviti I posle opet zaspati Probuditi se patiti Ostariti opet  O smrti snevati Probuditi se smešiti smejati Podmladiti se pevati Naša ljubav ostaje tu Tvrdoglava kao mazga Živa kao želja Svirepa kao pamćenje Glupa kao kajanje Nežna kao uspomena Hladna kao mermer Lepa kao dan Kao dete slabašna Smeši nam se nestašno Govori a ništa ne kaže Slušam je drhteći strašno I vičem Vičem zbog tebe Vičem zbog sebe Preklinjem te Zbog tebe zbog sebe zbog svih što se vole I što su se voleli Da vičem joj Zbog tebe zbog sebe i zbog svih ostalih Koje ne poznajem Ostani tu Ostani gde si Tu gde si nekad bila Ostani tu Ne miči se Ne odlazi Mi što smo voljeni Mi smo te zaboravili A ti nas ne zaboravi Samo smo tebe na zemlji imali Ne dozvoli da postanemo hladni Mnogo dalje uvek I bilo gde Javi nam se da si živa Mnogo kasnije u nekom šumarku U šumi pamćenja iskrsni I nama se pridruži Ruku nam pruži I spasi nas”― Žak Prever

…Želim da lebdim u bestežinskom stanju, neopterećena težinom sveta, obavijena samo lakoćom, kao aurom. Želim da ništa nije važno, ni vreme, ni mesto…I da me neko stvarno vidi – onaku kakva jesam, a ne kroz mene…I kad me neko voli, da to bude zbog toga što jesam, a želim da i ja tako volim. Bez predubeđenja, bez stereotipa…Iskreno… Želim da dobije drugačiji oblik…Ispunjen lakoćom kretanja i odsustvom pretnje…

…Oblik…Sve ima svoju formu, jer da nije oblika, ne bi bilo ni nas. Koža te oblikuje i deli od sveta. Svet ima svoj oblik koji ga čini izdvojenim u svemiru, a opet delom njega…Muzika ima svoj oblik. I svoju putanju…Prema obliku se možemo svrstati negde…ili jednostavno biti nesvrstani…Oblik je granica…Za vidljivost…

Muzika ovog filma vodi nas u magične svetove. Jedan je njen, a drugi njegov. I onda postanu jedno… i dobiju novi oblik… sačinjen od dve jedinstvenosti, koje postanu jedna – fascinantna i neponovljiva…oslobađajuća…. Centralna tema je ljubav. Ona čini čuda i spaja nespojivo. Mračna slika spolja ne sprečava bajkovitost koja je unutra-da ispliva, pojavi se…Lepotica i zver…Princeza i žaba…Bajke nas čine dobrim i uče nas pravim vrednostima. I kada nismo više deca, one su nam ipak potrebne.

Ovaj film, osim o ljubavi – univerzalnoj temi svih vremena i naroda, govori o još jednoj važnoj temi – toleranciji. A šta je to tolerancija? Prema vikipediji – to je prihvatanje i uvažavanje tuđih stavova, ideja, mišljenja i načina života. Neko je tolerantan onda kada poštuje različitost i ima razvijenu svest o njoj. Uz pojam tolerancije usko su povezani pojmovi stereotipa i predrasuda.

Američka fantastična drama Giljerma del Tora, osvojila je 2018. godine, od 13 nominacija, 4 Oskara, i to: za najbolji film, najbolju originalnu muziku, najbolju scenografiju i najboljeg režisera, a osim toga, osvojila je i Zlatnog lava, Baftu, Zlatni globus i još mnogo nagrada.

Budžet ovog filma iznosio je 19.500.000 dolara, a osvojio je neverovatnih 195.200.000 dolara.

Drama sa temom zabranjene ljubavi, već sama po sebi obećava, a uz elemente fantastike, ona biva i drugačija i jedinstvena. Kada tome dodamo i vizulenu lepotu filma, plus bajkovitu muziku, kao i briljantnu glumu cele glumačke postave, na čelu sa Sali Hokins, onda je jasno zašto je on pobednik.

Ceo film je, sam po sebi – poruka, što se vidi već iz prvih scena, gde se oslikava jedna od njegovih komponenti – borba pojedinca protiv predrasuda društva. Ta poruka je vrlo jasna – samo ljudi sa društvenog dna mogu razumeti i prihvatiti bića iz drugih svetova. A očigledno je i obrnuto – ,,čudovište“ je i bolje i razumnije i tolerantnije i milostivije od čoveka. Dakle, opet imamo u prvom planu EMPATIJU, koja se ističe, kako svojim odsustvom u određenom društvenom sloju, tako i svojim prisustvom u pojedincima, oslobođenim stega nametnutog i podrazumevajućeg.

…Nežna i gipka…Pomera granice…Spaja nespojive svetove…Neminovna…I neophodna…VODA JE LJUBAV.

Oni koji vole melodije poput Betovenove Mesečeve sonate, zavoleće i muziku ovog filma, delo francuskog kompozitora, Aleksandra Deplea, koju možete naću na jutubu.

Film je i tema za razmišljanje a i jedan veliki utisak. On je borba dobra i zla, sa puno slika i poruka vezanih za toleranciju (npr. tu je znakovni jezik kao jasna poruka o važnosti inkluzije i solidarnosti)…

Rekla bih da je ovaj film odličan model – za OBLIK FILMA.

Završiću tekst citatom s kraja filma:

,,U nemogućnosti da pronađem tvoj oblik,

Nalazim te svuda oko sebe,

Tvoja prisutnost ispunjava mi oči ljubavlju,

Umiruje mi srce, jer ti si svuda.“

PARAZIT

Kod priče mi je bitan oblik. A oblik mora biti različit od priče do priče. Jedinstven. I neponovljiv. Kao pahulja. Zato dragi tvorci filmova, ja sam gledalac do kog treba da doprete…vaš krajnji proizvod  mora,na ovaj ili onaj način, da stigne do mene. Platiću kartu u bioskopu da gledam, ili ću pustiti na jutubu. I, ukoliko me priča ne ,,uzme“ na vreme, uopšte neću gubiti vreme, prekinuću… A ako me u kritičnom, početnom momentu, ipak navedete da ostanem i nastavim da gledam, onda ste uspeli.

Tako je bilo sa ovom pričom. Dosegla je do mene. Na vreme.. Što znači da je Dobro ispričana. Osim toga, ona je ostala u meni i nakon odgledanog filma. Ostavila je utisak…Veliki…

Baš me je zanimalo već dugo, koja je to ,,fora“ sa južnokorejskim filmom, o kom se toliko polemisalo i pre i posle dodele Oskara. Film je, inače, osvojio Oskara 2019. godine u kategorijama za najbolji film i najbolji film na stranom jeziku i tako postao prvi film sa stranog govornog područja koji je osvojio titulu najboljeg filma, na ovoj, 92. dodeli. Osim toga, osvojio je i Oskara za najbolju režiju i najbolji originalni scenario, kao i Zlatnu palmu, Zlatni globus, Bafta nagradu i još mnogo prestižnih nagrada…

Sada, nakon što sam ga odgledala, potpuno mi je jasno zašto ih je osvojio. Smatram da je zasluženo. I mislim da je potpuno pravedno i pošteno, a i realno, da u trci za film, baš ovaj pobedi, dok je u trci za glumca iste godine, opet potpuno realno, Oskara dobio ,,Džoker“. To je iz razloga što je u ,,Džokeru“ glavni glumac, jedinstveni Hoakin Finiks, oblikovao priču, a ovde, u Parazitu, priča je u glavnoj ulozi, ona daje formu u koju se uklapaju glumci i ambijent. Sasvim je pošteno da u trci za najbolji film, ipak, pobedi priča.

Tema filma je univerzalna i primenljiva na sve sfere života. Naslov filma se ne mora puno objašnjavati…oko nas je mnogo parazita i ne biste ni verovali koliko baš ovakvih i sličnih priča. Ako odmah razmislite, odmah ćete se i setiti!

Glavna vrednost filma, kojim sam potpuno oduševljena, po mom mišljenju je – što je simboličan, ne samo sam po sebi, nego su ti simboli u njega umetnuti baš svuda i deluje kao da ništa nije slučajno i kao da je brižljivo i sa trudom svaki detalj pravljen; (neki od primera simbola su: stepenice, plivanje u fekalijama, guranje stvari pod tepih itd).

Ono što kompoziciju priče čini posebnom jesu i kontrasti koji se svuda pojavljuju; satiričan prikaz društva i sistema kroz sliku dva suprotna staleža i velike klasne nejednakosti; osobine parazita i kod jednih i kod drugih; kritika kapitalizma, koja kroz argumentovani primer lakše dolazi do gledalaca, u svom punom značenju, itd.

Iznenadilo me je to što su o ovom filmu mišljenja baš na taj način, od krajnosti do krajnosti, podeljena. Nakon filma sam baš polemisala o tome sa svojim prijateljima i čak je i tu bilo podela, pa i rasprava… Meni je, recimo, potpuno nejasno, kako može neko da kaže da ovaj film ne valja, da nije dobar, da je loš i slično…Zato što smatram da je objektivno dobar. Nemate danas baš mnogo filmova gde je uloženo ovoliko truda, da baš sve bude na svom mestu. Nemate previše filmova, gde priča osim u širinu, zalazi i u dubinu, u ono ispod, što se ne vidi, što nije dato na tacni… A opet, napravljeno je tako da možete sasvim lako doći do poente.

A poenta je velika. I jedinstvena. Film je, može se reći, sam po sebi, jedna velika metafora.

I za kraj, reći ću da ono što sam takođe odmah primetila, a što je ostavilo i utisak na mene, jeste da kroz ceo tok ove povesti postoji jedno konstantno odsustvo EMPATIJE, što je karakteristično za sve likove ovog filma. I da se bojim da je to jedna bolna i poražavajuća ISTINA i slika naše današnjice, baš svuda i stalno. Pa se može reći da je ovaj film i poruka i upozorenje. A mi često ne obraćamo pažnju ni  na poruke, ni na upozorenja…Sve dok ne bude kasno…

Džoker

Da krenemo od vas. Kako ste? Da li je kod vas sve u redu? Imate sitne probleme, a generalno ste ok. Ali vas povremeno boli glava, povremeno vas kinji šef, povremeno ostajete bez para, mislim, niste najbogatiji, srednja ste klasa… Kao i većina građana. Sitne ili krupne razmirice, svađe..Povremeno vas neko izneveri, izda. Povremeni problemi sa zdravljem, ali generalno ok… I još more sitnih i krupnih problema. Ali živite.

A da li osećate anksioznost? Pa da! Vrlo često, zar ne. Osmehujete li se lažno? Da li ste usiljeno ljubazni? Izjeda li vas nekad iznutra bes? Plaše li vas sopstvene misli? Nervira li vas društvo, sistem…? Nervirate li sami sebe? Da li biste nekad zaspali na par dana i probudili se kad sve prođe? Da li biste se nekad zadržali u sopstvenom snu? A opet, iz mnogih i pobegli glavom bez obzira? Uplaše li vas nekad sopstveni snovi? Mislite li često da nema izlaza? Osećate li se kao tempirana bomba? Možda bure baruta? Nagazna mina… Osećate li nekad da gubite razum?

Pa ko ste onda vi?

PREDSTAVLJATE LI SEBE U LAŽNOM SVETLU? LAŽETE LI SEBE I DRUGE? U DVE REČI – LAŽETE LI?

SMEJETE LI SE NEKAD NA SILU? DA LI JE VAŠ OSMEH UVEK PRAVI??

Razumemo ga, sasoesćamo, dat nam je takav ugao gledanja, koji proizvodi empatiju. Ali empatija isplivava tek kad nam ovde, ovako, na velikom platnu, daju džokera na tacni. A koliko je takvih džokera oko nas, u stvarnom životu? Mislite li da ih nema? Da je on jedinstven? Da ovakve stvari treba gurati pod tepih, jer bože moj, ima nas svakakvih… Ali prvenstveno, svet je lep a svi smo dobri.

U Vikipediji ovaj film svrstavaju u psihološki triler, a ja bih pre rekla da je ovo psihološka drama, sa primesama trilera. Film ličnosti. Karaktera. Gde glavni glumac nosi celu priču na svojim plećima, baš sve. I baš jasno i precizno. Vidi se njegov trud, ulaganje sebe u ovaj film, davanje sebe sto posto.

Premijera je bila 2019. godine na filmskom festivalu u Veneciji, gde je film osvojio zlatnog lava. Inače, kada je u pitanju Oskor, film je nominovan u 11 kategorija, a Oskara je dobio Hoakin Finiks u kategoriji najboljeg glumca. Takođe, film je osvojio i statuu u kategoriji najbolje filmske muzike.

Radnja je smeštena u Njujork, u sumornu svakodnevnicu, u mračno društveno okruženje, u sistem koji ne razume pojedinca i ne pruža mu baš nikakvu podršku. Pojedinac je osuđen na sebe. Vreme događanja je 1981. godina. Film prati Artura Fleka (Hoakin Finiks), propalog stendap komičara, koji polako tone u ludilo i okreće se kriminalu.

Kritičari su imali raznolika mišljenja o filmu. Neki su ga hvalili, a neki nisu bili oduševljeni. Neki su bili oduševljeni samom glumom, ali ne i podlogom. Postojala je bojazan među pojedincima da bi film mogao izazvati nasilje na ulicama, jer – ,,nasilje rađa nasilje“. Kao što se to i pokazalo u priči iz samog filma.  Takođe, strah se javio među kritičarima, a i mnogim gledaocima, u vezi sa tim kakve bi posledice film mogao proizvesti na ljude kao što je Artur Flek. Sa druge strane, gotovo jednoglasno pohvaljeni su Finiksova gluma, muzika i produkcija, što donekle ublažava, tj. poništava mišljenja koja su podeljena oko mračnog tona filma, prikaza mentalne bolesti, kao i prikazivanja nasilja.

Ali ko je žrtva i kada je nasilje započeto i nad kim? To je malo dublja tematika. Kako ulazimo u priču, tako se i klupko odmotava i dobijamo odgovore, odnosno motive glavnog junaka, za određene postupke.

Iako publika voli komercijalu, radnju, potpunu priču, dinamično a ne statično, uspeh ovog filma, koji je osvojio silne nagrade, a pored toga ostvario i komercijalni uspeh, pa zaradio preko milijardu dolara širom sveta, govori nam da je možda došlo i do prezasićenja među gledaocima kada su sve te aktivne priče u pitanju i da je došao trenutak da se uđe unutar zidina duše, da se zađe malo dublje u mikorkosmos pojedinca, da se obrade malo drugačije teme, manje zastupljene, kojima je svanulo njihovih 5 minuta najzad. Kao što je na primer tema mentalnog zdravlja.

Iako nisam lično dobila od ovog filma maksimum, iako su moja očekivanja bila veća – da će me razoriti (što volim, ali ne dobijam to od filmova u zadnje (duže) vreme), da će mi dati i nešto neočekivano, a ne baš sve što sam i očekivala, svakako smatram da je u pitanju remek delo. Takođe, smatram da je Hoakin Finiks dokazao da je vanserijski glumac. Ovaj čovek raskošnog talenta je dao celog sebe da bi film uspeo, transformisao se i fizički i psihički, smršao je 24 kilograma za ulogu, proučavao je studije vezane za mentalni poremećaj koji ima junak kog glumi. Ovaj čovek nam je dočarao baš sve, dao nam je sebe.

Naslov filma vezuje se za čuvenog zlikovca, tj. antijunaka iz striopova o Betmenu. Ugao posmatranja dat je tako da ovog junaka i shvatamo i sažaljevamo. U jednoj osobi dati su i dobar i loš. Kroz jedan lik, data je cela psihološka studija, a i sociološka.

Mentalno bolestan čudak. Poremećeni čovek. Umobolni usamljenik. Čovek izneveren od strane društva. Neshvaćeni pojedinac. Neprihvaćen. Pregažen. Odbačen. Luzer.

Uzročno – posledične veze nasilja i društvenih podela jasno su oslikane kroz sve scene ovog filma. Moj lični utisak je da je pored toga što je on mentalno bolestan, bolesno i celokupno društvo.

Želela sam da početak moje nove sezone recenzija filmova obeleži baš ovaj film. A glavno osećanje koje će nositi celu ovu sezonu, lajtmotiv koji će se provlačiti, a ujedno i poruka koju želim da pošaljem, kao i nešto za šta se borim i želim da se borim i dalje, jeste sadržano u jednoj reči – EMPATIJA. Zato je naš prvi film za ovu sezonu baš ovaj, a za sledeću nedelju imam za vas ponovo jednog ,,Džokera“.

Paper man

,,Hajde da večeras pred spavanje pogledamo nešto neobično“, kaže moj šestogodišnji sin. Svake večeri pred spavanje pogledamo zajedno nešto, kratko ali korisno. Ne, to nisu obični crtaći, već uglavnom dokumentarci, naučne emisije, biografije najvećih umova današnjice, odnosno najvećih izuma…

Večeras nećemo to – razmišljam u sebi. Imam drugu ideju. Setila sam se nečega. Kratki film. ,,Paper man“. Puštam. Ne govorim mu ništa. Prvo izlazi poznati logo Volta Diznija, koji on prepoznaje i već mu je pogled prikovan za ekran.

U pitanju je animirani, kratkometražni film, napravljen 2012, a dobitnik Oskara 2013. godine, u kategoriji najbolji animirani kratki film, u okviru kog je, kroz duh 70-ih godina, kroz romantiku, uz sliku koja govori umesto reči, prikazana jedna neobično-obična priča.

Dok su 11.septembra 2001. godine 2 ogromne gvozdene zveri razorile najveće svetske trgovinske centre, zvane ,,bliznakinje“, čime je otpočeta epoha terorističkih napada, dotle, sa druge strane, na prvi pogled, papirni avioni ne mogu ništa kamenim zgradama. Ipak, vetar čini čuda i pokreće male stvari, koje vrlo lako mogu postati velike. U igri ,,Kamen – papir – makaze“, koju moja deca često igraju, papir uvek pobeđuje kamen. Zašto? Zato što je papir pametniji. Kamen je statičan, a papir aktivan. Kamen ćuti, a papir govori. Papirom se može prekriti kamen. Kamen znači stajanje, a papir kretanje, promenu. Papir može skočiti iznad sivih gromada i postati vidljiv, drugačiji, istaći se…

Papir su knjige… Knjige su neraskidivi deo mene.

Prst sudbine… Putokaz. Tajna poruka, vetrom nošena, baš do vas… Vodi nas na mesta gde možda nikad pre nismo bili, vodi nas na mesta gde nismo ni sanjali da možemo ikad biti. Kao što je i mene doveo na crveni tepih…

Ovaj film nam govori da slučajnosti ne postoje, da je sve zapisano negde, da prst sudbine odlučuje, ali da je naša volja i želja i te kako važna i igra ulogu u svemu. Ovaj filmić, uz svu svoju kratkoću, u stvari je veoma dubok i smislen. Potpun i celovit. Detalji su usklađeni, a priča jasna, sa početkom i krajem.

Avion od papira odlična je simbolika za sve ono što nam film poručuje. Simbol ljubavi i spajanja pobeđuje ogromne razorne gromade koje zjape između nas u vidu prepreka. U životu treba pratiti znake – to znači da si u srcu i duši mlad. Ako baciš papirni avion, to znači da si spreman, da zajedno sa vetrom ideš napred. Pravo u avanturu. Ako baciš papirni avion, ti u stvari pružaš ruku, ti pružaš srce. Papirni avioni tada postaju strelice, koje te vode, tamo gde je potrebno i zapisano.

Nemojte se plašiti, idite hrabro! Kao što je crveni tepih spreman za vas, tako ste i vi za njega. To nije običan tepih, to je čarobni ćilim, ali samo ako ga vi učinite baš takvim! Jer, shvatićete da vas je sve u životu vodilo baš ka tome. Da su strelice od papira svuda. Da vas nešto nosi baš tamo gde treba.

Ovaj tekstić je za mog malog ,,eksplorera“.

Voli

U moru tekstova o Korona-virusu, nedavno sam pročitala jedan iz kog mi je zapala za oko rečenica tipa- da planeta više ne može da diše i da su zapravo njena pluća ta koja su bolesna, obuhvaćena upalom, koja odumiru. A da je sve to, u stvari, zbog bahatosti ljudi i nedostatka osećaja za ono što je iznad nas samih, kao pojedinaca, nazvaću to – opšte dobro.

Gde li smo tačno posrnuli, u kom momentu, a kada smo to imali osećaj a kada ga izgubili? Kada je postalo stvarno loše i da li nas priroda opominje?

U celom haosu, u svim tim vestima, koje redovno pratim (a ne znam ni sama što, jer mi stvaraju samo još veću napetost i konfuziju), izviru bojažljivo vesti i o tome kako čovek polako sebi krči put za pohod na Mars… Pretpostavimo da će u početku, kada to jednog dana uspe, prvi otići privilegovani, odnosno moćni i bogati. Ali, sa približavanjem potencijalne opasnosti, zamišljene u vidu meteora ili zvezde koja će udariti u Zemlju i pretvoriti je u paramparčad, a nazvane- smak sveta, verovatno da će na kraju svi krenuti u te seobe, (o kojima će jednog dana, nadam se, neki talentovani mladi pisac napraviti roman, kao što je nekad Miloš Crnjanski ,,Seobe“)(ako uopšte privilegovani i odluče da sa sobom na to obećano tlo povedu i te tako ,,nebitne“osobe, pisce).

Ono što nazivamo sintagmom- smak sveta, zapravo mogo toga može izazvati. To može biti nuklearni rat, kao i biološki, koji tekođe može biti prirodni, ili osmišljen u laboratoriji.. U jednom od takvih (još uvek je neutvrđeno da li je veštački ili prirodni) se trenutno nalazimo. S nadom da je to prvi i poslednji u ovom veku… Jer..Virusi su stariji od nas i kao takvi bore se za svoje mesto (pod zvezdama). Zato je pitanje od čega ćemo stvarno pobeći na Mars i krenuti od nule… I može li se pobeći i od sebe?

Da li će virus, kao što čini i nama, učiniti i prirodi- flori i fauni, pa nas naterati da pobegnemo sa broda koji tone, poterani glađu i siromaštvom, nedostatkom vode za piće ili vazduha, širenjem zaraze nekim novim virusima, koji za sad vrebaju ili spavaju negde pod sve tanjim slojevima leda koji se , neminovno, topi?

Drugo pitanje je- hoćemo li mi, razmaženi ljudi današnjice, umeti da krenemo od nule? To povlači i mnoga sledeća pitanja, naravno. Do raznih stvari um nas običnih ljudi, koji nismo naučnici i ne bavimo se astronomijom, ne može ni da dosegne. Mogu da spomenem samo naznake onoga što bih nekad možda mogla da pretvorim u prava pitanja, ako bih se zaista pozabavila detaljno ovom temom. A to su: pitanje kako otići tako daleko; pitanje života u bestežinskom stanju; vrućine usled temperature na ,,crvenoj planeti“; sastava tla, itd. A pitanje je i da li se sve što se istorijski plasira o pohodima u svemir istina? I koliko su zaista jasna i tačna saznanja onih koji se bave svemirom.

I uz sve to, a šta je onda sa verom i Bogom? Da li i njega vodimo sa sobom na Mars; da li je on stvorio i Mars kao i Zemlju?

U ,,Veštačkoj inteligenciji“ pisala sam o robotima kroz neki svoj opšti utisak o toj temi. Pa ovde mogu da se nadovežem. Dakle, bilo bi logično (a možda je to već i urađeno), da prvo roboti ispitaju neko buduće životno tlo. A isto tako, ukoliko Zemlja bude, usled totalne kontaminiranosti, skroz napuštena, da na njoj ostanu barem roboti…

Na listi IMDB, upravo film na ovu temu, zauzima visoko 13.mesto. U pitanju je animirani film- ,,Voli“, koji smo moj šestogodišnji sin i ja sa oduševljenjem odgledali.

Ko je Voli i šta nam govori? Voli je odraz svega onoga što bi jednom, u ne tako dalekoj budućnosti, moglo da nam se desi. Takođe, Voli je predstava o tome koliko je, u odnosu na fizički izgled, bitnije ono iznutra- sama duša. On je primer kako se može voleti i ono što je spolja- raspadnuto, ružno, sklepano… Ali plemenito. Jer, izgled i nije važan, ako je duh čist i živ.

Voli je nada, koju smo ostavili na Zemlji, jednom kada smo otišli. Voli je sve ono čemu ćemo se jednom vratiti. On je sakupljač ostataka onoga što se nekad zvalo život. I simbol borbe.

Osim toga što ima visoko mesto na IMDB-u, ovaj, samo naizgled dečiji film, a u stvari namenjen baš svima, koji je objavio Volt Dizni pikčers, 2008.godine u Kanadi, iz kategorije animiranih filmova naučne fantastike, osvojio je Zlatnog globusa, kao i Oskara za najbolji animirani film.

U početnoj fazi Korone baš mi je lepo pao i mislim da sam ga gledala u pravo vreme. A pošto Korona i dalje ne jenjava, mislim da je vreme da ga odgledate i vi.